субота, 30. август 2014.

Nedostatak kolektivne svesti u Srbiji

Priča se da je obavljen jedan eksperiment u kome su u prostoriju stavili pet šimpanzi. Iz prostorije je vodio uzak hodnik na kraju koga se nalazila hrana. Videvši to, prvi majmun je potrčao ka hrani. Međutim, iz zidova su po njima počeli da prskaju hladnom vodom pod velikim pritiskom. Posle nekog vremena i više pokušaja da dođu do hrane, od kojih se svaki završavao prskanjem vodom, šimpanze su shvatile da ne treba da diraju hranu jer će u suprotnom biti kažnjene. Kada su posle nekog vremena iz prostorije izveli jednu, a uveli drugu šimpanzu, novajlija je odmah potrčao prema hrani. Ostali, znajući da će svi biti kažnjeni za njegov postupak sprečili su ga u tome. Na kraju je i on shvatio da ne treba dirati hranu jer će zbog toga biti kažnjen. Nije znao tačno zbog čega ga kažnjavaju, ali je to tako prihvatio kao normu ponašanja. Kroz nekoliko ponovljenih iteracija, zamenili su sve šimpanze koje su u prvom trenutku bile u prostoriji.
 
Kada su zamenili zadnju šimpanzu iz „prve postavke“ nova je naravno  odmah krenula prema hrani. Ostali počinju da je tuku i sprečavaju da to uradi. Oni sami ne znaju zašto to rade, ali znaju da su njih isto tako sprečavali drugi. Dakle, šimpanze koje se trenutno nalaze u prostoriji nikada nisu bile kažnjene za svoje postupke prskanjem hladnom vodom, ali su shvatile iz ponašanja drugih da hranu ne treba dirati. I prihvatile su to kao svoje ponašanje. To se zove je kolektivna svest.
 
Zašto sve ovo pišem? Nekada mi se čini da u Srbiji baš to fali. Kolektivna svest o tome šta treba, a šta ne treba raditi. Skoro svaki dan sretnem nekog koji istrese pikslu iz auta na sred puta ili baci smeće pored kontejnera. Bez trunke stida. O svesti da treba da se plaća porez, a da sa druge strane mora da se zna na šta se troše budžetska sredstva, nema ni reči. Još gore od toga što te svesti nema je to što se ista ne gradi. Porodice su uglavnom rasturene kao institucije društva, obrazovanje je na samom dnu, sistemski uništavano zadnjih 25 godina. Kako onda da očekujemo da se nešto promeni.
 
Ja volim da kažem „borite se znanjem“. U savremenom svetu informacionih komunikacija, informacija polako prestaje da bude izvor profita već javno dobro. Lako je doći do informacija, naravno ukoliko sistem to omogući. Time smo rešili jedan problem, dostupnost informacija i proverljivost istih. Tako na primer, kad Premijer kaže na TV da je stigao Arapski kredit „ovih dana“, vi lepo otvorite sajt Uprave za javni dug, pogledate podatke i vidite da informacija nije tačna jer se stanje javnog duga u prethodnih mesec dana nije promenilo za 1 milion dolara. Jednostavno. Dakle, ako želite da saznate i prihvatite istinu, lakše je doći do nje danas nego pre 20 ili 50 godina.
 
Ostaje da se reši drugi problem, nizak nivo obrazovanja ljudi. Šta vredi to što informacija može da se proveri kada nema ko da je proveri, ili ne zna kako? To je već komplikovano i ne može da se uradi preko noći. To je dugotrajan i mukotrpan proces. Pogotovu ako nema interesa da se isti sprovede, jer, lakše je upravljati nepismenim narodom. Obrazovani narod postavlja pitanja, traži odgovore. Šta je rešenje? Po meni, treba više raditi sa mlađim generacijama. Treba ih učiti da razmišljaju, da pitaju i da ne prihvataju stvari zdravo za gotovo. Ja ovde neću pričati o potrebnim reformama u oblasti obrazovanja, već u potrebi da oni koji znaju, to svoje znanje prenesu drugima, pre svega mladima. Na taj način, znanje postaje oružje za kontrolu vlasti i tera je da bude transparentna. I potrebno je vreme. Potrebno je da jedna generacija žrtvuje sebe učeći drugu generaciju kolektivnoj svesti. Utopijski zvuči, jasno mi je, ali bez toga nema napretka.
 
Dok takva svest ne sazri kod ljudi koji vode ili pretenduju da vode državu, setih se priče moga dede: „Ako vlast u Beču donese odluku da se od sutra ova ulica može prelaziti samo na rukama, u glavi prosečnog austrijanca će postojati samo dve opcije – da nauči da hoda na rukama ili da ne prelazi ulicu. Treća opcija ne postoji.“ Zašto? Zato što postoji poverenje u odluke vlasti i jaka institucionalna kontrola , to je stvarano decenijama.

18 коментара:

  1. Занимљиво!
    Надовезао бх се само на последњи пасус, Немци су одгајани тако, васпитавани вековима. А шта се догађало код нас? Турско ропство. Генерације и генерације одрастале су и живеле у окружењеу где је сасвим нормално била конфротациај са влашћу. Једноставно нашем човеку остало је у генима да му човек на власти није пријатељ. Нашег човека не можеш убедити да веже појас у ауту због своје безбедности, због речи "везати", неће Србин више да се веже- остало у подсвести. :) Елем, после ослобођења, имали смо неколико покушаја наметања друштвеног уређења, али све се показало као лоша опција. Један покушај је и данас.

    Пре почетка било каквих реформи, па и ових интеграција у ЕУ битно је да рефморатори буду добро упознати са менталитом свог народа, како би знали границе својих могућности.
    С тим што треба имати у виду, да друштвене промене настају приликом развоја друштва, да је то природни процес. Још је велики руски филозоф Иван Александрович Иљин, писао да друштвено уређење није „одећа”, која може бити промењена у било ком моменту; то је, пре свега, „грађа тела”, њен костур који на себи држи мишиће, органе, крвоток и кожу.
    Само површни политичари, могу да маштају о томе да се народу може „подарити” сопствено уређење, као и да постоји јединствени облик друштвеног уређења, „најбољи за сва времена и све народе”, а истина је, да нема ничег опаснијег и бесмисленијег од тежње да се народу намеће оно што не одговара његовом историјском бићу. Историју би требало учити много више, јер ми константно у свим областима друштвеног деловања понављамо исте грешке.
    Мислим да друштвене промене не настају логичким, већ историјским путем: Сваки народ долази сам до њих у процесу сопственог развоја. Уколико тога нема, неће помоћи никаква принуда јер ће их друштво одбацити од себе.

    Ето мало се ја расписах, али ме инспирисао текст.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na interesantnom komentaru. Ima jedna anegdota u kojoj stranac pita Beograđanina da li u BGD ima javnih kupatila. On mu odgovra odakle nam to jer mi smo bili stotinama godina pod turcima. Stranac mu na to odgovori: "Ja sam skoro bio u Istambulu. Oni su još uvek pod Turcima, ali imaju javna kupatila". :)

      Ako već pričamo o Turskoj, Kemal paša Ataturk je u sprovođenju reforme propale Turske imperije pošao od jednosavne naredbe da "od sutra svi moraju da nose cilindar. Ko se na ulici zatekne sa fesom, odseca mu se glava". Preko noći su svi nosili cilindar. Zašto je to bilo bitno? Morao je da promeni kolektivnu svest naroda o tome da su promene potrebne.

      Šta hoću da kažem, ne možemo uvek kriviti turke za neku zaostavštinu, moramo da krenemo dalje. Ne kažem da to može preko noći. Ni Ataturk nije sproveo reformu u Turskoj preko noći. Ono što jeste dobra poenta je da treba učiti na istoriji i treba naći šta je to što ljudi razumeju i shvataju.

      Избриши
    2. Сјајан пример за купатила!
      И ту се слажемо. Зато сам и написао да се после ослобођења ништа није променило. Требају нам конкретне и суштинске промене које одговарају менталитету нашег народа. Има доста примера у свету, али ми би требали да изградимо свој који нам одговара. У суштини, нешто мора да се мења или одосмо тамо одакле се не враћа.

      Избриши
  2. Ovaj eksperiment sa majmunima furam vec neko vreme da objasnim kolektivno verovanje koje moze imati uzroke iz daleke proslosti iz kojih su se potencijalno izrodile kulturoloske norme. Evo na primer, Nemci imaju sada vec institucionalizovanu fobiju prema inflaciji iako sumnjam da ima zivih koji su doziveli hiperinflaciju 20-tih. MAda iz ove price mi se cini da su dosledno sprovedene drakonske kazne mozda najefikasniji nacin da se promeni svest u Srbiji.

    Inace, seo sam da napisem ovaj komentar da ti kazem da ovaj eksperiment nikad nije obavljen. Ima nekih nedovoljno slicnih. Ima i primera u eksperimentalnoj ekonomiji. Naci ces reference Thaler-ovoj knjizi "Nudge". To sam istrazio pre par meseci, tek da se ne ispalim. Ali nije bitno , i dalje furam istu pricu, jer dobra prica najbolje prenese sustinu. Najbolji primer su religijske price.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala. Znam da ne postoje dokazi da je eksperimente izveden u takvom obliku. Međutim, ovde je poenta u prenesenom značenju i to je ono što ljudima na kraju dana ostane u glavi. Takođe, svestan sam da samo stroga primena propisa i stroge kazne mogu da promene svest. Jer, što bi rekla ekonomska teorija, preference potrošača su nesaturisane

      Избриши
  3. Ali - kolektivna svest postoji, nije u pitanju nedostatak kolektivne svesti, već nepostojanje volje da se ona menja jer je - kolektivna,, većinski usvojena ....
    Kontekst te postojeće, slobodnom voljom izgrađene i podeljene svesti je
    - ponos na neznanje
    - površnost
    - mržnja prema dijaloga
    - mitsko znatno raširenije od političkog
    - izrazita neskolonost pravnoj državi, redu, planu, odgovornosti
    Postoje razlozi zašto je takva kolektivna svest izgrađena, ona je merljiva, vidljivo autodestruktivna i osnovni je proizvođač svih naših zajedničkih neuspeha, mi smo, slobodnom voljom - mitsko, neuspešeno društvo, samozaljubljeno u čvrstinu svojih otpora promenam.
    I ta kolektivna stvar je - merljiva, na primer odnos GDP Srbije i Nemačke za 100 godina ostaje 1: 3,5.
    Jedan od čudesnih parametara te tajendičke kolektivne svesti da se uspesi dešavaju UPRKOS kolektivnim naporima da uspeha ne bude.
    Mi smo društvo koje ima neprekidni niz prekida u razvoju.
    I to, na žalost, nema veze sa formalnim obrazovanjem, to su "svetonazori" koje srećeš jednako raspodeljene u raznim formalno obrazovanim stratusima..
    Ni u jednom društvu nema previše volej za promenama, ali izrazito autidestruktivna društva je nemaju ni toliko koliko je potrebno da se uvidi, pa razvije dijalog i kasnije debata o tome da od "opisivanja stanja", a bez akcije i plana da se sve što je u tom stanju izmereno "loše" menja podsticanjem volje za promenama, na bolje naravno.
    Otud su kod nas Dositeji ili prognanici ili žrtve, nikad vođe promena.
    Mi smo društvo izrazite volje za stagnacijom, što je neminovna posledica tradicijskog ruganja svakoj vrsti znanja i učenja.
    Paradoks naših neprekidnih prekida razvoja je u tome što se mi svakom napretku rugamo i istovremeno smatramo da ga zaslužujemo.
    Kognitivna disonanca dovedena do - kolektivne svesti.
    Evropske integracije su prvi (kakav-takv i uprkos svemu) plan koji će tu i takvu kolektivnu svest ipak - menjati.
    Zato i ide sve tako teško i sporo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. izvinjavam se za sve "typo" slovne greške u prethodnom komentaru (nemam opravdanja osim objašnjenja o slabovidosti i površnosti pri pregledu teksta)

      Избриши
    2. Slažem se da u Srbiji postoji neki vid "kolektivne svesti", ali je ona na žalost izgrađena negativnom selekcijom. Nemam drugog objašnjenja. Da li to treba da se menja? Da. Da li može da se promeni? Veoma teško, ali nije nemoguće. Dali ćemo mi da menjamo ili neko drugi, to je već drugo pitanje.

      Избриши
    3. Postovana Gordana. Bravo! Ovo sto ste napisali je ravno lekarskoj dijagnozi. Nazalost. Ja sam se doduse uvek nadala da ce ta neka mladja generacija (1980 i kasnije) koja je velikim delom formirana tekovinama globalne kulture (muzika, film i sl) ipak da se otrgne gore pomenute dominanne svesti ali nazalost najsposobniji deo te generacije emigrira. Plasim se da ako dodje do totalne stagnacije u evropskim integracijama (a cini se da ce tako biti) jedina nada ostaje na spontanoj reakciji te 'mladje' proaktivnije populacije u Srbiji. Ako ih uopste ima u dovoljnom broju.

      Избриши
  4. Eh, bilo bi dobro da je to - negativna selekcija, ali - nije, to je volja, slobodna volja većinske kolektvine svesti koju sam "ugrubo" opisala, samo izuzetna manjina vidi taj proces kao negativnu selekciju (svuda, jer je i ima svuda, ona JE selekcija koja je izraz kolektivne svesti otpora promenama), je ona (ta vidljiva "negativna" selekcija) je samo "prirodan" izraz nesklonosti ka dijalogu izrazite većine i izrazite manjine ...
    I drugi su imali te i takve faze dok su "preživljavali" prelaz od metafizičke (mitske) ka političkoj zajednici, to je uvek tegoban i težak proces, ali većina uspešnih ga je prošla i naše društvo nema opravdanja da poriče neophodnost tog prelaza, a da bi tom i takvom poricanju bio oduzet legitimitet - mora biti dijaloga koji nam nije svojstven.
    Zato sve liči na "vrzino kolo tapkanja razvoja u mestu" ili najbolje rečeno njegovom metaforom "svugde ima korova, ali kod nas se korov zaliva ..."
    Podsetio me tvoj tekst (propustila sam da kažem da je jako dobar, izvini :) ) na mnogo dugih razgovora kako od svega toga ipak napraviti strategiju kojom prepreke sopstvenog razvoja ili rušiš ili zaobilaziš (ili kombinuješ) tako da ja i verujem i znam da su promene kolektivne svesti - moguće, itekako, samo sam istovremeno i pristalica one da "ne možeš menjati ono što ne umeš dobro izmeriti", zato ti pišem svoje "rezultate merenja", ne sporeći nikako i nimalo tvoje i osnovne i razrađene ideje, naprotiv.

    ОдговориИзбриши
  5. Kada pričamo o stanju svesti u Srbiji uglavnom se svi slažemo da ne valja. Recimo, ako bih ja kao ekstremni liberal počeo da pričam sa zadrtim radikalom jel valja situacija u Srbiji ili ne, sigurno bismo se složili da ne valja. Međutim, problemi nastaju kada se dođe do teme KAKO DA POČNE DA VALJA. Tu dolazi do tektonskih neslaganja :)

    Ovde bih za trenutak napravio malu digresiju, i pozvao bih se na pojavu iz fizike koja se zove inercija, a označava stanje u kojem objekat želi da zadrži status u kojem se trenutno nalazi. Dakle, ako se kreće želi da nastavi da se kreće, a ako stoji želi da nastavi da stoji. Ako želite da promenite status objekta, tj. da se suprotstavite inerciji objekta, morate da uložite energiju i da primenite nešto što se u fizici zove RAD. Prevedeno na srpski, morate malo da ga ćušnete da bi objekat promenio svoje stanje.

    Isto je i sa stanjem svesti. Ne može neko, ko je naučio da džabalebari, preko noći da počne da radi. MORAŠ DA GA NATERAŠ. I tu se slažem sa Gordanom, da smo mi društvo koje je duboko zagazilo u autodestrukciju. To je odlično zapažanje. Srbi uživaju u tome da uništavaju sami sebe.

    Ali hajde da vidimo kako da promenimo stanje. Šta bi moglo da bude okidač promene stanja svesti ? Dostupnost informacija i obrazovanje ? Za dostupnost informacija se delimično slažem, jer u eri informatizacije imamo apsurdnu situaciju da smo sada preopterećeni informacijama. Dakle, informacije jesu lako dostupne, ali sada imamo problem da prepoznamo korisne i beskorisne informacije. I to troši previše energije pa ga ne bih proglašavao načinom koji se može iskoristiti da se promeni društvo. Za obrazovanje se ne slažem uopšte, jer imamo slučaj obrazovanja u SFRJ za koje kažu da je bilo fenomenalno, a vidimo i sami do kakvog su raspada društva doveli upravo kadrovi koji su obrazovani u tom sistemu. Mogu da dam primer i mojih roditelja, koji su oboje obrazovani, i pametni i ponosan sam na njih :), ali su se i oni uklopili u opšte stanje društva i od njih nema nikakve koristi. Hoću da kažem da od obrazovanog čoveka nema nikakve koristi kada treba da menjate svest cele nacije. Obrazovan čovek postaje upotrebljiv tek kada promenite svest. Pre toga apsolutno nije upotrebljiv. Čak i da je tačno da obrazovanjem menjamo svest, to predugo traje i samim tim neupotrebljivo je.

    Kako onda promeniti svest ? Nažalost, veoma teško. Današnjoj raspaloj Srbiji, u kojoj je narod potpuno sluđen i zbunjen gomilom gluposti i budalaština koje mu se serviraju svakoga dana, potreban je vođa koji će nas dovesti u red. Mi smo histerično društvo, koje je na mentalnom nivou srednjeg veka. Mi smo klanovsko društvo, u kojem su svi protiv svih. Da bi se to promenilo, treba nam kralj Artur :) ili dinastija Ćin :) Mi nemamo niti istorijsku niti modernu ličnost koja bi nas pomirila, i napravila od Srba narod.

    U 21. veku takav čovek treba samo da uradi ono što kaže da će da uradi. To je dovoljno. Ima tu privilegiju da ne mora da se bije ni sa kim, ne mora da započinje ratove. Treba samo da prestane da obmanjuje narod, i ako kaže da će svi da plaćaju porez - SVI ĆE DA PLAĆAJU POREZ. Ne mora da bude jedan. Može i grupa. Srpski founding fathers. Ili mothers, svejedno je. Sopstvenim primerom treba da pokaže da može i drugačije od ovog što imamo, i da to drugačije nije ništa strašno i da neće da se umre od toga. Na našu veliku žalost, takvog (takvih) u Srbiji nema, niti je (su) na vidiku. Svi su reformatori dok su kamere uključene, a čim se isključe krka se prebranac i lepe sline ispod stola.

    I promena mora da počne sa najvišeg nivoa. Sve ostalo je gubljenje vremena.

    Pozdrav.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru. Cilj ovog teksta nije bio da da sve odgovore već da inicira diskusiju. Mi nekako svi znamo da je potrebna promena, ali ne bismo da počnemo od nas sa istom. I to je jedan od problema. Generalno se sve slažem šta ste napisali. Možda dva pojašnjenja.

      Prvo, kad sam rekao da je obrazovanje ključ, nisam mislio na obrazovanje kao javnu politiku ili sistem, već na obrazovane ljude koji poseduju određena znanja i sposobnosti da menjaju ljude oko sebe i društvo u celini. Dakle, nije dovoljno da ti ljudi samo imaju završen fakultet, već i da njihovo opredeljenje i svest budu takvi da to svoje znanje iskoriste za promene. Ma kakve one bile i na kom nivou bile. Obrazovanje u SFRJ jeste bilo fenomenalno za taj sistem i za to vreme, ali nije se promenilo zadnjih 30 godina. Ti ljudi koji su tada stekli obrazovanje, ako nisu dalje radili na sebi, suštinski će zaostajati za "klincima" koji sada stasavaju svuda u svetu. Nije samo nivo obrazovanja bitan, već i nadgradnja. Bez toga, znanje koje ste stekli pre 30 godina, može da bude neupotrebljivo.

      Drugo, informacije jesu sada svuda i dolazi jednog trenutka do zasićenja. Ipak, onaj ko zna da koristi informacije na pravi način, njemu to ne predstavlja problem. Dakle, njegov zadatak je da te informacije protrese kroz sitnu rešetku i da ih iskoristi za dobrobit sebe, drugih pojedinaca i društva. To je veoma teško. Većina se obično zaustavi kod ove prve tačke, kod sebe.

      Da rezimiram, raduje me da ima ljudi koji razmišljaju na ovu temu. Ona je veoma bitna. Rešićemo mi nekako problem deficita, javnog duga i dr, ali ako ne promenimo svest ljudi, ovi problemi će se vratiti. To je dug i mukotrpan proces, ali nije nemoguć.

      Избриши
    2. Problem je sto se diskusija uvek povede medju istomisljenicima, a takva diskusija je jalova. Najgore je sto je energija naroda koja je ulozena u promenu sistema uludo protracena nesrecnog 5. oktobra. Ono sto je usledilo posle pada Milosevica je najveca sramota u modernoj istoriji Srbije. Tesko je vratiti nadu ljudima da nece ponovo biti iznevereni sledeci put kada im neko ponudi nesto novo. Do sada se pokazalo da je sve novo sto nam je nudjeno isto sranje samo drugo pakovanje, da me izvinete na izrazu.

      Избриши
  6. Piča o majmunima je simpatična, ali pošto građani ne živi u čoporu ne znam koliko je smisaona. Strah od represije, koji majmunima brani da odu po hranu, ne sme biti presudna u delanju modernog čoveka ukoliko ne želimo da dobijemo oportunistu. Čak i pas koji živi van čopora će skočiti na vuka da odbrani gazdu, njega u tom momentu ne pokreće nagon za samoodržanjem već ljubav i odanost.

    Nedostatak obrazovanja jeste poguban za zajednicu ali takođe i nedostatak karaktera, obrazovani oportunista ne pita glasno već u sebi, vodeći računa isključivo da ne ugrozi lične interese.
    Autor kolektivnu svest vidi isključivo kao zbir dužnosti koju bi jedinka trebalo da izvršava bespogovorno, ovo me je asociralo na ''banalnost zla'' frazu koju je Hana Arent skovala prateći suđenje Ajhmanu u Jerusalimu. Lično se protivim modelu poslušnog građanina koji izvršava dužnosti lišen moralnih normi, bez sopstvenog mišljenja i rasuđivanja. Da se banalnost zla ne bi zapatila u jednom društvu osnovno je izgraditi ispravan sistem vrednosti, a on pored ostalog podrazumeva sve ono što je vezano za kulturno nasleđe i nacionalni identitet. U pokušaju da se narod otrgne od nacionalnih korena, da bi mu se što lakše nametnula globalistička politika, prvo se krenulo u obračun sa kulturnim institucijama koje su marginalizovane do uništenja. Od zatvorenih muzeja, sredstava koja se izdvajaju za kulturu do obrazovnog sistema nad kojim je uvođenjem privatnog sektora izgubljena moć kontrole.
    Pošto je buđenje nacionalne svesti teklo paralelno sa procesom pravnog oslobađanja i postizanja građanske ravnopravnosti, a što je doprinelo rušenju feudalizma koji se zasnivao na svojinskim pravima pojedinaca nad drugim ljudima, pitanje da li je obrnuti proces zatiranje nacionalne svesti zapravo osnova za ulazak u neokolonijalizam u kom ćemo biti protektorat novim Osmanlijama?

    Da li je letargija u kojoj se nalazimo namerno izazvana i jesmo li sada u međustanju između ubacivanja novom softvera pošto su nam u stari ubacili virus?

    ОдговориИзбриши
  7. Primer sa majmunima pokazuje da čak i životinje možeš da naučiš šta je dobro, a šta nije dobro. Ne vidim zašto onda ne bi moglo naučiti ljude. Što se tiče buntovnistva, dobro je ako se koristi za dobro i za razvoj. U suprotnom je destruktivno.

    ОдговориИзбриши
  8. Iz perspektive fizičara, eksperiment sa majmunima, desio se zaista ili ne, je realno moguć, a ponašanje majmuna u njemu, kao i ljudi u gore postavljenim komentarima, u dobroj meri može biti opisano zakonima termodinamike. Jedan od zakona termodinamike kaže da morate da ulažete energiju, da biste održavali uređenost sistema, inače sistem teži da dostigne stanje energetskog minimuma, odnosno maksimalne neuređenosti. Preneseno na društvo, da biste imali dobro obrazovanje, ekonomiju, nauku, vojsku, naplatu poreza, ili bilo šta drugo, morate stalno i neprestano da ulažete energiju (novac, znanje, vreme) jer čim prestanete, sistem će se sam od sebe okrenuti u suprotnom smeru i početi da se razgrađuje. Znači, potrebno je uložiti napor da se sistem dovede u red, ali i nastaviti sa ulaganjem napora da se održi u željenom stanju, tj gore pomenuti majmuni bi u nekom trenutku ipak na neki način krenuli ka hrani, a kad bi videli da pravila (tj zakon) niko ne sprovodi, za čas bi se prilagodili novom stanju u kome je uzimanje hrane dozvoljeno. A onda cela procedura sa zalivanjem mora od početka, što opet košta vreme i novac, jer neki drugi majmuni za to vreme uče nešto novo.
    Ono što je zastrašujuća istina je da tu nema prevare i realna vrednost uloženog će se reflektovati na sistem, tj društvo u ovom slučaju, te je jako važno i ko radi (pamet nije aditivna, 100 glupih je jednako glupo kao i jedan). Što znači da smo mi, kao neobrazovana nacija, u mnogo lošijoj poziciji u odnosu na gore pomenutu Austriju. Imajući u vidu da je njihovo društvo u jako dobrom stanju, sa pozitivnim trendom, a naše uporno osciluje na znatno nižem nivou. Fizički sistemi imaju svojstvene osobine po kojima se razlikuju međusobno i nešto što je moguće u jednom, pod istim uslovima nije obavezno moguće u drugom, pa ako to važi i ovde (a ja verujem da važi) nije uopšte sigurno da mi ikada možemo doći u stanje u kome je recimo Švedska, Holandija ili Nemačka. Sa druge strane, nismo ni Sudan... Ovim nisam želeo da širim defetizam, ali je zaista loše i bilo bi odlično da se za početak dovedemo u stanje gore pomenutih majmuna, jer to bi nam dalo šansu da lupamo po tastaturi. A da napišemo nešto smisleno, treba mnogo da se radi.

    ОдговориИзбриши