петак, 22. јануар 2016.

Balkanski tigar ili seoski „dodž“

U nemogućnosti da nađu dovoljno jaka poređenja za „srpski ekonomski bum“, predstavnici vladajuće stranke, predvođeni premijerom Vučićem, sve češće koriste stare i već izlizane izraze. Jedan od takvih je i poređenje Srbije sa Južnom Korejom, koja je zbog svog velikog rasta BDP i ogromnog priliva investicija 80-ih i 90-ih godina prošlog veka prozvana jednim od „azijskih tigrova“. Ta „moda“ nije nova. Još u vreme prve Vlade Vojislava Koštunice, taj izraz se često mogao čuti iz usta ministara i savetnika premijera kao želja da se pokaže kako nam dobro ide. Danas se taj izraz malo modifikovao te se Srbija počinje nazivati „balkanskim tigrom“, ekonomskim liderom Jugoistočne Evrope i zemljom u kojoj nas građane treba da je „sramota koliko nam dobro ide“, da citiram premijera. Međutim, postavlja se pitanje da li je i u kojoj meri ta tvrdnja tačna. Jedna od mogućih polaznih osnova za ispitivanje ove tvrdnje je poređenje ekonomskih pokazatelja Srbije sa istim pokazateljima u zemljama u regionu. Pri tome, kao izvor podataka uzećemo opšteprihvaćene baze podataka MMF, WB i Eurostat, a za 2015. godinu, nacionalne statistike pomenutih zemalja.

U periodu od 2012-2015. godine, BDP Srbije u odnosu na BDP zemalja u regionu je u proseku zaostajao. Ako se posmatra u odnosu na 2012. godinu kao baznu godinu, BDP u zemljama Balkana je u proseku porastao 6,3%. Srbija je u istom periodu ostvarila realan rast BDP od svega 1,5%. Dakle, naš BDP je u odnosu na BDP iz 2012. godine porastao za svega 1,5% što je oko četiri puta manje u odnosu na prosek regiona. Brži rast od Srbije imali su gotovo svi u regionu: Makedonija (10,6%), Rumunija (10,1%), Crna Gora (9,6%), Mađarska (8,7%), Albanija (6,4%), BiH (5,5%) i Bugarska (4,6%). Jedino je u posmatranom periodu bila lošija Hrvatska čiji je BDP manji realno za 0,3%.

Drugim rečima, dok su gotovo sve zemlje u regionu značajno ekonomski rasle, Srbija je u periodu od 2012. do 2015. godine stagnirala za prosekom regiona. Pri tome, brže od Srbije su rasle i zemlje koje su na višem stupnju ekonomskog razvoja u odnosu na Srbiju, na primer, Mađarska. Naime, dok je u Mađarskoj BDP po glavi stanovnika oko 14.000 dolara u 2014. godini, u Srbiji je svega oko 6.200 dolara. Istovremeno, kako su troškovi života na sličnom nivou u obe zemlje, možemo zaključiti da je prosečan Srbin dva puta siromašniji od prosečnog Mađara. Sličan zaključak može se izvesti ako se posmatra prosečna plata, BDP izražen kroz paritet kupovne moći i dr. Dakle, Mađari, koji već žive dva puta bolje od nas, u periodu od 2012. do danas povećali su svoj BDP za 8,7%, a Srbi za svega 1,5%. Ne samo da su bolji, nego postaju sve bolji, dok istovremeno mi postajemo sve lošiji.

Ipak, hajde da ne izvlačimo prerano zaključke. BDP je samo odraz trenutnog stanja ekonomije. Možda smo do sada zaostajali, ali sada ćemo krenuti krupnim koracima napred pa za dve godine… Ko zna, možda ćemo živeti bolje. Perspektiva rasta je veoma bitna i ključno je i taj element uzeti u obzir prilikom analize stanja jedne privrede.

Jedan od mogućih pokazatelja perspektive budućeg rasta su investicije. Zemlja koja se nalazi u velikom investicionom ciklusu, stvara sebi pretpostavku za privredni rast u narednom periodu. Primera radi, značajan rast BDP u Srbiji u 2013. godini, bio je rezultat investicija u periodu do 2012. godine pre svega u FAS (FIAT automobili Srbija) i NIS. Da nije bilo tih investicija, danas bi naš BDP sigurno imao najlošiju dinamiku kretanja u regionu, izvoz bi bio katastrofalan, platnobilansni deficit mnogo veći i td.

U periodu od 2012. do kraja 2014. godine zemlje Jugoistočne Evrope imale su priliv stranih direktnih investicija od 247 evra po glavi stanovnika (za 2015. na žalost ne postoje još podaci, ali poredeći sa podacima za 10 meseci, nije se ništa suštinski promenilo). U istom tom periodu, u Srbija je imala svega 153 evra SDI po glavi stanovnika. Dakle, skoro dva puta manje od proseka regiona. Veće investicije po glavi stanovnika imale su Mađarska (640evra), Crna Gora (609evra), Hrvatska (372evra) i Albanija (273evra). Manje investicije po glavi stanovnika imale su Rumunija (137evra), Bugarska (122evra), Makedonija (108evra) i BiH (79evra). Ako je za utehu, nismo najgori, ali daleko od toga da smo lideri regiona. Makedonija i BiH su i u čitavom periodu od 2004. godine imale relativno nizak priliv SDI. Sa druge strane, Bugarska i Rumunija su u periodu posle 2004. godine imale veoma visok priliv SDI (npr. prosek Bugarske u periodu 2004-2014. je oko 430evra po glavi stanovnika), ali je priliv usporio prethodnih nekoliko godina. Srbija je u tom istom periodu (2004-2012) imala prosečno godišnje 260evra SDI po glavi stanovnika.

Ova kratka analiza priliva investicija pokazuje da je Srbija u periodu 2012-2014. bila na začelju regiona prema SDI i da je realno pretpostaviti da će u narednom periodu kao rezultat toga rast BDP u Srbiji biti manji od zemalja regiona. U prilog toj tezi ide i podatak da je procena rasta BDP u regionu Balkana za 2016. godinu oko 2,8% dok će Srbija u najboljem slučaju rasti 1,8%. Zaostajanje se nastavlja, kao što možemo videti i u 2016. godini. To je posebno zabrinjavajuće kada se uzme u obzir da naši najveći konkurentni u regionu, Mađarska i Hrvatska, imaju investicije po glavi stanovnika veće nego u Srbiji. Dok oni napreduju, mi nastavljamo da zaostajemo za prosekom regiona.

Kako onda naši političari na vlasti izvode zaključak da je Srbija svojevrsni „balkanski tigar“, ili „ekonomski tigar JIE“ kada ekonomski pokazatelji govore drugačije? Moguće je da su pogrešili u računici, da nisu dobro informisani, da znaju nešto što mi ne znamo, ili da jednostavno lažu. Šta god da je u pitanju, poredeći Srbiju sa zemljama regiona, ne samo da nismo „balkanski tigar“ već više ličimo na nekog „seoskog dodža“ koji po čitav dan laje bez ikakvog dobrog razloga i bez nekih rezultata. Valjda smatra da je dovoljno da laje, jer i to je po njemu neki rezultat. Još samo da „laje sela radi, ne sebe radi“. Ili mnogo tražimo?