уторак, 5. август 2014.

Istine i zablude o javnom dugu Srbije

Velika diskusija se već mesecima vodi oko toga ko je kriv za visok javni dug Srbije. Pri tome se iznosi gomila pogrešnih argumenata sa različitih strana. Ideja ovog teksta je da ukaže na neke ekonomske činjenice koje se tiču najčešćih zabluda vezanih za javni dug Srbije.

Bankrotiraćemo zbog visokog javnog duga. NETAČNO.
Ne postoji jasna veza između visine javnog duga i bankrota jedne zemlje. Mnogi stručni radovi su rađeni na tu temu i zaključci su uglavnom isti: Visok javni dug je posledica, dok je uzrok uglavnom loša ekonomija. Primera radi, skoro sve zemlje koje su doživele bankrot u zadnjih 50 godina imale su relativno nizak javni dug pre ulaska u krizu. Isti je narastao tokom krize (izuzetak je Grčka). Sa druge strane, skoro sve zemlje stare članice EU imaju javni dug preko 80%, neke i preko 100%, ali siguran sam da nikada neće bankrotirati. Zašto? Zato što imaju jaku privredu koja može da podrži taj nivo duga. Dakle, nećemo bankrotirati zato što nam je javni dug preko 60% ili preko 80% već zato što neće biti para da finansiramo svoje tekuće obaveze. Šta to znači? Ako vi možete da pozajmite od nekog da bi meni vratili dug i da sa ostatkom preživite do kraja meseca, onda nećete bankrotirati. Bankrot nastupa tek onda kada više niko ne želi da vam da pare da meni vratite dug, a manje je bitno da li tada dugujete 50, 100 ili 150. Mi još nismo stigli do te tačke, ali je ona sve bliža.

Zadnje dve godine se zadužujemo da bi se razduživali. NETAČNO
Od 27. jula 2012. godine, kada je formirana Vlada Ivice Dačića, do 18. avgusta 2014. godine, prema podacima Uprave za javni dug, isti je porastao sa 15,47 na 21,67 milijardi evra. Dakle, javni dug je za dve godine porastao tačno 6,2 milijarde evra. Svako ko je i malo razuman shvata da je ovo neto povećanje duga. Mi smo se međutim u ovom periodu zadužili mnogo više od toga. Deo smo iskoristili za vraćanje starih kredita (dospelih hartija i otplatu dela Londonskog kluba), a ostatak smo potrošili za finansiranje tekućih rashoda. Zaključak je jasan. Zadnje dve godine se nismo zaduživali samo zato što smo morali da vraćamo stare dugove jer bi onda javni dug bio manji od onog iz 2012. godine, a ne veći za 6,2 milijarde evra. Zaduživali smo se za tekuću potrošnju. Naravno, sličan zaključak bi se izveo kada bi analizirali zaduženje u periodu 2008-2012. godina, sa jednom razlikom što smo se tada zaduživali i za kapitalne projekte. Sada toga nema.

Zadužujemo se da bi plaćali visoke kamate na kredite iz perioda pre 2012 godine. NETAČNO

Svako ko se malo razume u bankarstvo smejaće se na ovakvu izjavu. Naime, na kredite koje danas uzmete krećete odmah da plaćate kamatu (ako i postoji neki poček on se odnosi samo na glavnicu). Da to prevedem na jezik javnih finansija, na kredite koje uzmete u januaru, već tokom te iste godine plaćate kamatu. Slično je i sa prodajom državnih hartija, pogotovo onih koje su na period do 1 godine. Dospevaju iste te godine ili eventualno sledeće. Ako se u obzir uzme da je prosečno dospeće svih HoV u zadnje dve godine bilo oko 15 meseci (do kraja jula 2012. je bilo duže, oko 20 meseci), lako se dolazi do zaključka da se zadnje dve godine zadužujemo da bi vraćali i kamate iz prethodnog perioda i nove kamate. Šta je od toga dominantno predmet je za malo dublju analizu, ali meni se čini da se prosečni rokovi dospeća kredita i HoV skraćuju i da to značajno utiče na visinu rashoda za kamate. Dakle, za veliki rast rashoda za kamate kriva je pre svega rastuća dinamika zaduženja u periodu od 2009. godine, ali je rast brzine zaduživanja posle 2012. godine u velikoj meri doprineo tome.

Zadnje dve godine se zadužujemo jeftinije. DELIMIČNO TAČNO
Cena po kojoj se u nekom trenutku zadužujemo zavisi pre svega od trenutnog stanja na tržištu. Činjenica je da je situacija na svetskom tržištu bila lošija početkom 2012. u odnosu na danas i da danas postižemo nešto niže kamatne stope na domaće HoV. Sa druge strane, smanjena je i referentna kamatna stopa što je dodatno uticalo na pad kamatnih stopa na domaćem tržištu. Postoji i treći faktor koji se tiče skraćenja rokova dospeća, a znamo da kraći rok donosi i nižu kamatu, ali da ne ulazimo u detalje. Međutim, prestali smo gotovo u potpunosti da uzimamo kredite kod Međunarodnih finansijskih institucija (Svetska banka, EIB, EBRD i dr.). Ti krediti su daleko povoljniji od svega što trenutno može da se nađe na tržištu. Na primer, kamate na kredite Svetske banke koje smo uzimali do 2012. godine se kreću u rasponu od 0,5-1,5% godišnje. Slične su kamate na kredite EIB i EBRD, dok je ročnost u svim slučajevima duža od 10 godina (kod EIB u proseku skoro 20 godina). Ako se to uzme u obzir, a bez ulaženja u detaljnu analizu, može se zaključiti da je svaki taj kredit povoljniji od ovog Arapskog koji uzimamo za budžet, a daleko povoljniji od cene koju plaćamo špekulantima koji kupuju naše HoV. Zašto se onda ne zadužujemo kod Međunarodnih finansijskih institucija? Zato što oni ne daju pare da bi zauzvrat dobili hotel na Kopaoniku, već uslovljavaju strukturnim reformama koje mi više nismo u stanju da sprovedemo. Kada se sve uzme u obzir, veliko je pitanje da li se u proseku zadužujemo jeftinije sada ili pre 2012. godine. Ja bih rekao da je u proseku mrtva trka.

2 коментара:

  1. Otprlike, ne mozemo da bakrotiramo jer uvek mozemo da uzmemo kredit koji ako ne mozemo da otplatimo mozemo ponovo da uzmemo kredit. Nije ni cudo sto smo ovde sa takvim shvatanjima ekonomije.

    ОдговориИзбриши