„Meni ovi Arapi liče na one cigane iz Marinkove
bare“, reče vidno iznerviran jedan moj poznanik videvši arapske investitore na
TV. „Ma nemoj tako.“, kažem ja, „Ipak je ceo državni vrh stao iza toga, a sam
premijer obećao“. „Ma obećao je on svašta nešto, ali…“, mumlajući sebi u bradu ode
u sobu da otvori još jedno pivo. Razumem čoveka, kažem sebi. Revoltiran je. Ima
težak oblik raka pluća, a pre par dana mu zakazali neke preglede, snimanja i
šta ti ja znam još, za kraj godine. I sam shvata da mu tada neće više trebati.
Od tada je prošlo neko vreme, a najave
investicija su se nizale jedna za drugom. Prvo se krenulo sa 3 milijarde dolara
podrške budžetu, po „niskim kamatnim stopama“. Fenomenalno, kažem ja sebi. Pa
to će nam rešiti probleme i zatvoriti deficit u 2014. godini. Zatim, ulazak Al
Dahre u poljoprivredu i investicije od par stotina miliona dolara. Uz to su
najavljeni povoljni krediti za investicije u infrastrukturu za navodnjavanje.
Kao grom iz vedra neba, pojaviše se najave
o investiciji Mubadale u fabriku čipova. Posao vredan oko 4 milijarde dolara. Javljeno
je odmah da Arapi već traže 1.000 IT stručnjaka, pa su neki dekani tehničkih
fakulteta požurili da kažu kako su već kontaktirani i kako „rade na tome“.
Potpisan je tom prilikom, navodno, i sporazum o isporuci naoružanja u vrednosti
od 200 miliona evra, a najavljeni su zajednički projekti u oblasti naoružanja i
avio industrije. Da ne zaboravim Er Srbiju, ali o njoj ne mogu mnogo šta da
kažem, jer nisam video ugovor. Mada čujem da ga nisu videli ni neki ministri.
Kao šlag na torti, projekat koji će
promeniti sliku glavnog grada, Beograd na vodi. Investicija vredna preko 4
milijarde evra koja će uposliti veliki deo naše posrnule građevinske industrije
i Beograd učiniti centrom Jugoistočne Evrope. Ima još nekih, sitnijih
projekata, poput kargo centra i dr, ali oprostićete mi ako nisam baš sve zapamtio.
Ako sve to saberemo, dolazi se do najave investicija od preko 10 milijardi
evra. Svaka čast, pomislih, te investicije bi rešile najveći deo ekonomskih
problema Srbije.
Najave su tu, samo da se ostvare. U međuvremenu,
dobili smo dva kredita, renoviranu zgradu u Beogradu, jedan kružni tok, makete,
bilborde… Pa malo li je? Malo, tvrdim ja. Dok oni gube vreme putujući autobusom do Niša i slikaju se
sa maketama, privreda Srbije davi se u nelikvidnosti i dugovima, a deficit budžeta
i javni dug očešaše nebo. Malo brže to gospodo, poterajte te investicije. Sve
su dobre, sve podržavam, ali samo da se dese. Ni ovaj kredit nije vam baš
najpovoljniji, ako dozvolite da malo zakeram. Povoljniji od njega su svi krediti od Svetske
banke, EIB, CEB, MMF, EU, i svi oni za koje se sećam da sam ih lično pregovarao
i parafirao. Nije sad to toliko bitno. Nisu nepovoljni ni ovi vaši krediti, ali
zapamtite da krediti nisu investicije!
I tako, dok čekamo da se investicije
realizuju, vrti mi se po glavi priča komšije sa početka teksta. Znam ja da su
investicije bitne i da smo zbog njih spremni svašta da uradimo (čak i da promenimo metodologiju obračuna kako bi, berem na papiru, one bile malo
veće). Samo se nadam da ćemo preživeti dok iste ne stignu. Jer postaje sve teže
i teže. I nadam se da će onaj moj prijatelj sa početka teksta dočekati svoj zakazani
pregled kod lekara, kako bi mi rekao da (ni)je bio u pravu. Mada sumnjam da će(mo)
dočekati.
Нема коментара:
Постави коментар